Osnovna škola Karlobag

POVIJEST OSNOVNE ŠKOLE KARLOBAG

            Kad je 1875. Godine Anton Molinary, austrougarski oficir, sagradio u Karlobagu tri objekta, cestu do Senja, Rivu i Osnovnu školu, od toga se datuma zapravo i piše povijest Osnovne škole. Naravno i ranije su djeca išla u školu, ali je pitanje kako i na koji način.

            Godine 1880. stvorena je Lučko-krbavska biskupija i od tada se Karlobažani sve više okreću Lici, dakle veza sa Senjom sve je manja iako je trajala gotovo 100 godina. Tako i Škola koja je tada imala velebnu zgradu (koja je i danas najljepša karlobaška građevina) postaje centar događanja vezanih za društveni život u Karlobagu. Tada je stanovnika bilo više nego danas, iako ne pretjerano puno više.

            Na početku XX. stoljeća, školska zgrada, ali i zbivanja u njoj dostižu svoj vrhunac sve do početka I. Svjetskog rata.

            Nakon rata sve se mijenja. Država „Slovenaca, Srba i Hrvata“ i ovdje ostavlja svoj trag i pečat. Školska se zgrada pretvara u „Građansku učionu“ kako se tada pisalo, u kojoj se intenzivno učilo. Bila je to neka vrsta srednje škole. Osnovci su izbačeni iz zgrade pa su se snalazili po Karlobagu u nekim drugim prostorima. U to vrijeme „između dva rata“ kada je bilo i dosta stanovnika, naročito u velebitskim prostranstvima, karlobaško školstvo doživljavalo je „zvjezdani“ trenutak, bar što se masovnosti tiče.

            Tako je potrajalo sve do početka Drugog svjetskog rata, kada se sve mijenja i sve stavlja naglavačke. Za vrijeme okupacije Talijana, u školskoj zgradi se drže konji talijanskih oficira, zgrada se pretvara u sve, samo ne za potrebe nastave za što je i nekad 1875. godine i sagrađena.

            Nakon završetka Drugog svjetskog rata, zgrada Škole se pretvara u prosvjetnu ustanovu. Međutim kako u tim vremenima Karlobag nije imao lokalnu samoupravu već je pripojen Gospiću, a bio je itekako veliko upisno područje, gdje je bilo preko 500 djece, referendumom se to cijelo područje pripaja Gospiću iako je u „igri“ bio i Senj.

            Politika školstva provodi se na ovom području tako da je „Osnovna škola Karlobag“ koja tada nosi ime Divka Budaka, strijeljanog domoljuba, Karlobažanina, u Kerestincu 1941. godine, proglašena za centralnu školu, dok su joj područne bile one u Cesarici, Lukovu Šugarju, Barić Dragi, Šušnju, Baškim Oštarijama i Ravnom dabru.

            Pojavom industrijalizacije sve je više ljudi težak život na Velebitu zamjenjivalo onim gradskim, kada se od manje rada, dolazilo do više novca. Istina, mnogi su silom morali mijenjati mjesto boravka, jer nisu imali izgrađenu nikakvu infrastrukturu, ali bilo je dosta i onih koji su zbog političkih razloga napuštali svoje ognjište.

To je sve uzrokovalo, da je na ovom karlobaškom (primorskom) području bilo sve manje ljudi a onda, naravno, sve manje i djece. Trend osiromašenja ljudima ovog kraja, trajao je od 50-ih godina prošlog stoljeća, a traje još i danas. Područne su škole sve do jedne ugašene, pa je Karlobag 1970. godine brojio 127 učenika. Autobusne linije tada su prevozile učenike iz svih tih sela. Učenici iz velebitskog sela Ledenik, jedini su morali sami dolaziti (2km) do Šušnja (prometnica Karlobag-Gospić). Ostala su sela bila vezana Jadranskom magistralom. Međutim, prva koja je ugašena kao područna škola bila je u Ravnom Dabru. Prema njoj nije bilo n ikakve prometnice.

            Kad je Karlobag konačno dobio lokalnu samoupravu, u vrijeme Domovinskog rata (1994.) Škola je dobila novu Općinu, ubrzo je dobila i novo ime, pa se sada zove „Osnovna škola Karlobag“.

U zgradu škole tada je ulazilo oko „stotinjak“ učenika, međutim pad broja učenika ipak se nastavio. Danas Škola broji oko „četrdesetak“ učenika. Već neko vrijeme se „vrti“ ta brojka. Međutim, razvojem Općine (naročito kroz turizam) očekuje se i lagani porast broja učenika. Kakav će biti taj trend ubuduće izravno ovisi o uspješnosti lokalne samouprave koja će moći osigurati, novim radnim mjestima, život budućim obiteljima, a onda kroz to i novim učenicama i učenicima.

Pripremio: Mladen Kukina